ArtMode | Tosca
Pišu: Branimir Pofuk
Fotografija: Davor Žunić
Prvi put u svijetu Tosca je izvedena pred publikom na tri različite lokacije upravo u Rijeci
Opera Tosca je, jednostavno, velika priča o ljubavi, strasti i tragediji. Uprizorenje te, možda i najizvođenije opere, istinski je izazov za kazališne redatelje i pjevače. Korak dalje učinilo je nedavno riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca postavljajući Toscu u sklopu Riječkih ljetnih noći izvan teatra, na više lokacija, u ambijentu bliskom izvorno zamišljenom.
Jednodnevne sudbine za vječnost
Floria Tosca imala je sve: kao pjevačica slavu i popularnost, kao žena ljepotu i ljubav. Malo nakon podneva, 17. lipnja 1800., došla je u rimsku crkvu Sant' Andrea della Valle posjetiti svoga ljubavnika, slikara Marija Cavaradossija. Toscin najveći problem bila je ljubomora. Tog dana sumnjive su joj bile lijepe plave oči koje je Mario naslikao Mariji Magdaleni. Previše su je podsjećale na jednu stvarnu ženu u kojoj je odmah vidjela suparnicu. Uostalom, Toscine su oči bile crne. To je bio razlog kratke, strastvene ljubavne svađe. Jadna Tosca u tom trenutku nije mogla ni zamisliti da će izgubiti sve, pa i vlastiti život, prije nego što ponovno iziđe sunce. Njezin je lik izmišljen da živi samo jedan dan, baš kao i Cavaradossijev. Ali, povijesna kulisa njihove drame, Rim početkom 19. stoljeća, kako ju je zamislio autor drame Victorien Sardou, sasvim je stvarna, kao i mjesta na kojima bljesnu njihove jednodnevne sudbine. U trećem činu koji se događa pred zoru na Anđeoskoj tvrđavi, papinskom utvrđenju ponad rijeke Tiber, Cavaradossi je smaknut, Tosca se baca preko bedema u smrt, a Sardou joj je već ranije u ruku dao nož kojim je u palači Farnese ubila zlotvora Scarpiju, odgovornog za tragičan kraj njezine ljubavi.
Rimske predstave bez gledatelja
Sardouova drama praizvedena je 1887. u Parizu. Ipak, proći će više od jednoga desetljeća do nastanka opere Giacoma Puccinija. Praizvedba je bila 1900. godine u Rimu, naravno, u kazalištu. Tek 1976. Tosca se igrala na originalnim lokacijama, ali samo pred filmskim kamerama i to na playback. Potom je 1992. u istu crkvu, palaču i tvrđavu drugi put ušao Plácido Domingo u ulozi Cavaradossija, Tosca je bila Catherine Malfitano, a Scarpia Ruggero Raimondi. Opera se tada prvi put na svoje tri originalne lokacije pjevala uživo i u libretom propisano vrijeme: prvi čin, čije vrijeme odigravanja precizno određuje sakristanovo pjevano moljenje Angelusa, počeo je u podne u crkvi Sant' Andrea della Valle, uvečer se cijela ekipa preselila u palaču Farnese, a nad trećim činom i tvrđavom Castel Sant' Angelo doista je svitalo i čula su se prva zvona okolnih rimskih crkava, koja je Puccini, uostalom, proučio i njihove tonove precizno upisao u svoju partituru. No, orkestar pod ravnanjem slavnoga maestra Zubina Mehte je bio na posebnoj lokaciji, a Brian Large je cijelu stvar opet režirao samo za kamere, ovaj put televizijske, koje su spektakl prenosile i bilježile za kasnije objavljenu videosnimku.
Voajeri usred drame
Samo dvije godine nakon rimske praizvedbe, 1902. godine, "Tosca" je izvedena i u Rijeci. No, sasvim osobita i u svijetu jedinstvena veza između "Tosce" i Rijeke uspostavljena je ovoga ljeta. Nada Matošević, dirigentica i hrabra intendantica riječkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta koje nosi ime hrvatskoga skladatelja Ivana Zajca, stala je na čelo glazbene izvedbe projekta koji je zamislio hrvatski kazališni redatelj Damir Zlatar Frey. Poduzetni umjetnik se okušao u nečemu što još nitko prije njega nije učinio: postavio je Toscu u jednom danu na tri lokacije, ali pred publikom. Rijeka je uvjerljivo odglumila Rim. U podne, 19. srpnja ove godine, razgrabivši svih tristotinjak ulaznica, publika je s nestrpljenjem očekivala početak prvoga čina u Kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske. Od kazališnih kulisa bilo je dovoljno donijeti samo slikarsku skelu sa slikom na kojoj radi Cavaradossi. Orkestar pod ravnanjem Nade Matošević tutnjao je smješten u jednoj od tri crkvene lađe, a pjevači i zbor, koji su se kretali po cijeloj crkvi, izvrsno su se usklađivali s obzirom na zahtjevne uvjete. Poput voajera sjedili su gledatelji mirno usred zbivanja drame. Premještanje s kazališne pozornice u stvarni ambijent silovito je djelovalo i na izvođače. Nikada neću zaboraviti trenutak kada je na metar od mene u crkvu ušla procesija koju je u stilu pravoga bahatoga tiranina razgrnuo Scarpia sa svojom policijskom pratnjom. Ili kada sam na svom licu osjetio vjetar Toscina plašta dok je jurila pored mene suznih očiju u kojima se jasno vidjela groza nakon prvoga brutalnoga upada Scarpije u njezin život. Publika je već prvi čin nagradila velikim ovacijama, a svi smo crkvu napustili silno uzbuđeni.
Skok s Gradine
Drugi čin je počeo u 22 sata u veličanstvenom ambijentu Guvernerove palače, jedne od znamenitosti Rijeke. Bilo je više nego očito kako je izvrsni bugarski bariton Valentin Enčev bio nadahnutiji i uživljeniji nego ikada prije na kazališnoj pozornici, baš kao i zvijezda riječke Opere Olga Kaminska u naslovnoj ulozi. Nakon što mu je zarila nož u srce, Scarpia se srušio na mramorni pod, doslovno tik do nogu publike. Treći čin nije počeo baš pred zoru, nego malo ranije, u dva sata nakon ponoći. Ali, umjesto blijedoga svjetla svitanja, na nebu je blistao pun mjesec obasjavajući fantastičan pogled na Rijeku i morsku pučinu koji se pruža s Trsatske gradine, impresivne tvrđave visoko iznad grada, sada u ulozi rimske Anđeoske tvrđave. U noćnoj tišini ni orkestru ni pjevačima tu nisu bila potrebna nikakva pomagala, a svoj najzvjezdaniji trenutak imao je tenor Davor Lešić kao Cavaradossi dok je, ležeći na širokom bedemu iznad provalije, pogled upro u svjetlucave zvijezde i pjevao glasovitu ariju "E lucevan le stelle". Malo se komu u publici nije sledila krv u žilama kad se na samom kraju Tosca, u svojoj grimiznoj haljini, uspela na sam rub jedne od kula i skočila u ambis. Naravno, znali smo da su je dočekali jastuci na doskočištu, koje je za tu prigodu poput lastavičjega gnijezda prilijepljeno uz zidine, ali prizor je bio toliko uvjerljiv da je kroz gledalište odmah prostrujala dosjetka: nakon ovakve scene samoubojstva doista ne može biti druge predstave.
Atrakcija za publiku i izvođače
"Tosca" je ovog ljeta u Rijeci na ovaj jedinstveni ambijentalni način izvedena samo jedanput, kao smioni eksperiment. Ali, nakon uspješnoga završetka i publika i kritičari bili su jednodušni u zaključku: ovo svakako treba ponoviti. U predstavi Damira Zlatara Freya ima još mjesta za postizanje veće uvjerljivosti, ali to su sve sitni detalji, poput žara i tamjana koji bih stavio u kadionice procesije u prvom činu, ili pucnja streljačkoga voda u trećem. A posve sam siguran u jedno: ova "Tosca" može i morala bi postati zaštitni znak Rijeke, njegova kazališta i svake godine sve boljega umjetničkoga festivala Riječke ljetne noći. Kad se za nju pročuje, riječka ambijentalna "Tosca", siguran sam, postat će atrakcija oko koje će se nadmetati sponzori i koja će privlačiti publiku sa svih strana svijeta. I povrh svega, svjetske operne zvijezde natjecat će se tko će u njoj nastupiti, jer nigdje drugdje nemaju za "Toscu" cijeli dan i noć, nigdje drugdje nemaju na raspolaganju takvu crkvu, nigdje drugdje Scarpia nema takvu palaču, Cavaradossi takve zvijezde, a Tosca tako veličanstvenu tvrđavu za najslavniji ikada uglazbljeni skok u smrt. Uzbudljivost ovakve "Tosce" nadmašiti može samo Rim. Grad Rijeka, njegovo kazalište i njegovi umjetnici sigurno nisu prvi koji su se toga sjetili. Ali su prvi, barem koliko mi znamo, koji su to i učinili.
